Dva koraka dio2
I prođe još jedna zima a ona oni se mimođoše svaki put, uvijek tačni, a svakim danom sve više željni uskraćene ljubavi koju su čuvali samo jedno za drugo. Vapilo je vrijeme da neko od njih napravi grešku da zakasni a ovo drugo da porani i da svečano i taj izgubljeni trenutak u vremenu nastavi svojim putem. Vapilo je i vrijeme kao i oni svakim danom sve više i više. Ali oni ne griješe, jer ne žele grešku da naprave misleći da moraju tako, a nisu svjesni da nekad i ta mala greška puno znači. Prolazi vrijeme i dalje a trenutak stoji na istom mjestu kod stare klupe okrenute prema aleji.
Prođoše dani, mjeseci, a za njima i godine, stara aleja ostade kakva je i bila. Tužna i zamrznuta u vremenu. Mladić i djevojka više ne postoje zamijeniše ih čovjek i žena i dalje u potrazi jedno za drugim, mladost im prođe na isti načćin na koji je i došla brzo i nenajavljeno, ista mladost koja im puteve davno razdvoji. Svi dani ispred aleje su bili isti, on je dolazio, sjedio i čekao, nadao se. Zatim bi ustao i uvijek istim putem otišao, ona bi došla, radila isto što i on, da bi na kraju i ona ustala i otišla. I tako godinama, koraci su ih dijelili od sreće, a nijedno nije pogrešnog koraka napravilo, koja nesreća sudbine.
Čitave živote srca su im zatvorena, namijenjena da budu zajedno. Nikad nije srce u drugom smjeru zakucalo, uvijek je kucalo samo u jednom pravcu bez obzira što ne dobiva odgovor i dalje kuca i nada se. Sa godinama prođoše i desetljeća, čovjek i žena postaše starci na izgubljenom putu života, i dalje tražeći svoj smisao, svoju svrhu, svoju polovicu bez koje sreću ne mogu okusiti. I dalje bez greške u isto vrijeme starac i starica se mimoilaze u blizini trenutka izgubljenog u vremenu.
Biijaše tmuran i kišan dan, tužan. Kiša je padala po starčevom šeširu dok je sjedio na klupi kod stare aleje sad već iskrivljenih drvoreda punih pukotina i rana baš kao i starčevo srce, gledao je kako aleja kao i on odumire i prepušta se daljem toku. Starac pogleda u nebo, spreman da ustane i krene, ali ne može. Pokušava i dalje ali uzalud, srce kuca sve jače i jače, željno i tužno, kao da plače. Starac se okrenu i ugleda nju kako ide prema klupi na kojoj su se na vječnu ljubav jedno drugom zakleli, pogleda je kako hoda tiho i glatko, nasmija se ispusti suzu, a srce sretno prvi put nakon dugo vremena stade i izdade ga.
Starica dodje sjede na klupu, prepozna lice koje je čekala, uplakano i nasmijano istovremeno, ali kasno je stigla, starac je već napustio svijet i njeno srce zaigra kao nikad u životu, i ona zaplaka a zatim se nasmija, nasloni se starcu na rame i prepusti se životnom toku. I njeno srce stade, a zaleđeni trenutak nastavi svoj put, odlazeći od klupe kod stare aleje okrenu se i on pogleda starce, nasmija se, zatim zaplaka i nestade u vremenu.
